Uspješna priča korisnika mikrokredita: Mejasa Novalić, poduzetnica iz Gradačca

Mnogo se toga može naučiti o vođenju posla od Mejase Novalić, poduzetnice iz mjesta Okanovići u blizini Gradačca. Od 2000. godine, kada je zajedno sa mužem i kćerkama pokrenula plasteničku proizvodnju povrća i prozvodnju mlijeka i mliječnih proizvoda, ova vrijedna žena istrajno razvija i unapređuje porodično poljoprivredno imanje. U samoj blizini porodične kuće postavljena su četiri plastenika ukupne površine 900 kvadratnih metara i štala u kojoj su četiri krave. U plastenicima se uzgaja povrće i u ljetnjoj i zimskoj sezoni. Mejasa kaže da prodaju povrća uglavom organizira na malo, na pijacama ili u kućnoj prodaji, a jedan dio se proda na veće količine u prodajne objekte. Prodaju vrše na pijacama u okolici Gradačca, ali i na pijaci Arizona u blizini granice sa Hrvatskom.

Muž Adnan i dvije kćerke, Adela i Edina, su joj velika podrška u poslu. Mejasa kaže da svako ima svoje zadatke i da posao organizuju kao dobro uhodan tim. Muž posjeduje traktor i obrađuje 35 dunuma zemlje, od koje je jedan dio u njihovom vlasništvu, a drugi iznajmljuju. Na obrađenoj zemlji siju kukuruz, pšenicu, ječam, zob i druge kulture i na taj način sami obezbjeđuju silažu i hranu za krave.

Sve probleme u poslu zajednički rješavaju i Mejasa kaže da je to jedini mogući način da se oni prevaziđu. „Uvijek ima nekih manjih ili većih problema u poslu ali se oni prevazilaze i jednostavno se mora dalje", kaže Mejasa.

Jedan od problema je i finansijska kriza koja se odrazila ponajviše na kućne budžete ljudi, ali to Mjeasu ne obeshrabruje. Svjesna je da, i pored trenutno manje kupovne moći, ljudi daju novac za hranu, naročito ako je ona kvalitetna i zdrava. U prodaji povrća uvijek ima oscilacija i problema smanjene tražnje ali uglavnom su zadovoljni prihodima koje ostvaruju.

Mejasa je do 2000. godine bila domaćica, a muž je kao ratni vojni invalid proglašen tehnološkim viškom u firmi u kojoj je radio. Odlučili su da pokrenu manju plasteničku proizvodnju povrća, kako bi ostvarivali osnovne prihode za domaćinstvo i kupili su plastenik od 300 m2. Uz potporu Vlade Tuzlanskog kantona dobili su i jednu kravu i istovremeno počeli sa proizvodnjom mlijeka i mliječnih proizvoda za vlastite potrebe ali i za prodaju. Stalno učeći o poslu, naporno radeći, većinom od jutra do mraka, posao su postepeno razvijali. Poslije prvog plastenika odlučili su da posao prošire i dograđivali su ostale jedan po jedan.

Pažljivo su planirali potrebe u poslu i realizirali poslovne ideje. Za proširenje proizvodnje imali su potrebu za dodatnim finansijskim sredstvima. Mejasa je 2002. godine u Gradačcu čula za Mikrokreditnu organizaciju MI-BOSPO, u kojoj su žene za poslovne aktivnosti mogle dobiti kredit bez žiranata, garantujući povrat sredstava sa drugim poduzetnicama, uz jednostavnu i brzu obradu kredita i odličnu uslugu. Iste godine se odlučuje uzeti prvi kredit u MI-BOSPO-u u solidarnoj grupi sa još nekoliko žena. Od tada saradnju sa ovom organizacijom ne prekida. Kredit isključivo uzima za potrebe posla i to u iznosima koji su neophodni da bi se neka poslovna potreba ili ideja realizirale. Prvi kredit je uložila u sistem za navodnjavanje povrća u plastenicima, a za osam godina saradnje koristila je kredite u pet ciklusa u ukupnom iznosu od 14.000 KM. Kada posao zahtjeva dodatna fiinansijska sredstva, Mejasa se uvijek obraća MI-BOSPO-u. Ona MI-BOSPO smatra svojim partnerom u poslu s kojim rado sarađuje. „Naše partnerstvo se zasniva na međusobnom poštovanju, a najvažnije je da kreditna sredstva mogu jednostavno i brzo dobiti kada mi u poslu to zatreba , i naravno, na tome da uredno vratim svoj kredit. To je jedini mogući način za dobru saradnju, a tako ona funkcioniše sa MI-BOSPO-om punih osam godina", kaže Mejasa.

Vremenom su mnogo toga su naučili o prozvodnji povrća i danas je posao zaista u rukama pravih znalaca. Mejasa i članovi njene porodice to zaista jesu. Međutim, ono što predstavlja najveće probleme u poslu je mala potpora koju imaju od državnih organa za poticaj poljoprivredne proizvodnje. Također, neuređeno tržište i nepostojanje informacija i jasne strategije o potrebama na tržištu su problem, naročito prilikom plasmana robe.

Tek u posljednje dvije godine primaju državnu subvenciju koja se daje po kvadaratu plastenika. Podršku su dobili od organizacije Bosper iz Tuzle koji su im 2003. godine donirali plastenik i obezbijedili edukaciju od strane agronoma. Ta podrška im je mnogo značila. Danas predstavici Bospera dovode poljoprivrednike koji započinju ili jačaju posao u Mejasine plastenike da bi im na praktičnom primjeru pokazali dobru plasteničku proizvodnju.

Ono što Mejasa ističe kao ključnu potrebu za daljnje jačanje posla je kreiranje strategije na državnom ili regionalnom nivou za plansku proizvodnju povrća kako bi poljoprivrednici mogli efikasno organizovati proizvodnju kultura za kojim postoji realna potreba na tržištu. Također, nužna je i dodatna edukacija i podrška od strane stručnjaka za proizvodnju pojednih kultura, kao i edukacija iz poslovnog i finansijskog planiranja. Zajednički nastup poduzetnika iz regiona, kroz udruživanje i umrežavanje, bi obezbijedio bolju saradnju među njima, a i olakšao plasman i distribuciju proizvoda na tržište krajnjeg kupca. Ovakva vrsta saradnje i podrške trenutno izostaje, a za Mejasu bi bila više nego neophodna u narednom periodu kako bi ova vrijedna poduzetnica i dalje uspješno razvijala posao i porodično poljoprivredno imanje.

Piše: Admir Arnautović